EKSKLUZIVNO! Naša Ljubica dio tima dobitnika Nobelove nagrade za hemiju: Nevjerovatna priča o tome kako su trud, rad i vjera u sebe ključ uspjeha.

Nobelova nagrada za hemiju možda nije privukla mnogo pažnje ni srpskoj javnosti, barem do sada. Ovu nagradu osvojio je naučnik Dejvid Bejker s Univerziteta Vašington u Sijetlu (zajedno sa Demisom Hasabisom i Džonom Džamperom). U njegovom laboratoriju, koja se bavi dizajnom proteina, uspeo je da postigne gotovo nemoguće – kako je primijetio Nobelov komitet – izgradio je potpuno nove vrste sintetičkih proteina koje je dizajnirao koristeći kompjuter.

Na američkim televizijama prikazana su opuštena slavlja Bejkera sa njegovim timom, među kojima je i naša Ljubica!

– Pridružila sam se timu profesora Bejkera 2022. godine, nakon završetka doktorskih studija. Trenutno sam na postdoktorskim studijama, a moj status je “postdoctoral scientist”. Institut mi je omogućio da se bavim naukom iz isključive radoznalosti i strasti. Ovdje možemo zamisliti i stvoriti proteine u kompjuteru, a zatim ih testirati u laboratoriji da vidimo da li zapravo mogu postojati i obavljati funkcije koje im dodelimo – kaže za Kurir Ljubica.

Naučnici iz čitavog svijeta imaju priliku da rade u Bejkerovoj laboratoriji, u institutu koji je on osnovao.

– Doslovno možeš pronaći stručnjaka samo nekoliko metara dalje, odgovori ćeš lako dobiti. Laboratorija je kao mali univerzum, povezujući stručnjake iz različitih oblasti, a zahvaljujući tom umrežavanju koje Bejker omogućava, nauka napreduje mnogo brže – ističe.

Rođena u Kikindi, sada među 120 ljudi u prestižnom Institutu, Ljubica se sa 12 godina preselila u Beograd. Tu je pohađala i Petu gimnaziju, kada je u njenom životu nastao prekretnicu – Petnica.

– Na programu biologije u Petnici prvi put sam dobila priliku da radim projekt i vidim kako nauka stvarno funkcioniše – prisjeća se ona.

Upisuje molekularnu biologiju na Biološkom fakultetu u Beogradu, a tokom studija volontira u Institutu za molekularnu genetiku i genetsko inženjerstvo.

– Dobijam stipendiju za inostranstvo kako bih se bavila naukom, jer Srbija nema dovoljno resursa za kreativnu nauku s pasijom. Nakon završetka osnovnih studija, preselila sam se u Baltimor, gdje sam na Univerzitetu Džons Hopkins započela tzv. postbačelor, što je godina dana istraživanja. Tokom tog perioda, shvatila sam da želim ostati u Americi i upisala doktorske studije. Boravila sam u dve različite laboratorije, koje su se bavile molekulima i proteinima na površini ćelija. Oni su prva prepreka koja omogućava ćeliji da komunicira sa vanjskim svijetom – objašnjava, naglašavajući da su proteini minijaturne “mašine” koje obavljaju sve važne funkcije u našim ćelijama.

Rad u Bejkerovoj laboratoriji omogućava joj da svoju radoznalost usmjeri u konkretan cilj – poboljšanje kvaliteta života ljudi.

– Fokusiramo se na to kako da iskoristimo znanje iz prirode o proteinima i u vrlo kratkom vremenu, uz pomoć veštačke inteligencije, postignemo ono što evolucija još nije uspjela. Cilj nam je stvoriti protein koji će pomoći u borbi protiv određenih bolesti, poput malignih. Jedan od mojih projekata, koji je još uvijek u računarima, jeste da razvijem protein koji će specifično prepoznati maligne ćelije i eliminisati ih. Taj protein će prepoznati specifičan marker na tumor ćeliji i zapravo napraviti rupu koja će uništiti ćeliju – objašnjava Ljubica.

U timu je sa još dvoje stručnjaka, svaki sa različitim specijalizacijama.

– Koleginica je stručnjakinja za izradu proteina koji će prepoznati specifične markere na ćeliji, dok kolega pravi pore. A ja sam razvila metodu koja integrira njihove eksperte u jedan protein koji može raditi oboje – naglašava.

Kancer nije jedini problem na kojem radim. Ljubica planira objaviti rad o metodi za vakcinu protiv sifilisa početkom naredne godine; ta bolest je veoma rasprostranjena. Ako uspe, biće to revolucija, jer vakcina ne postoji, a dijagnostika ovog oboljenja je vrlo teška.

– Pronašli smo način da izolujemo proteine s površine bakterija koje izazivaju sifilis. Koristeći veštačku inteligenciju, razvili smo još neeksistentan protein koji se obavija oko proteina sifilisa i održava ga netaknutim – objašnjava.

Taj svoj pristup Ljubica naziva “wrapping” metodom:

– Jedan protein se doslovno obavije oko drugog i drži ga netaknutim. Kao neki mali burrito, gdje je tortilja iznutra, a sve ostaje u svom stanju. I te obavijene proteine stavićemo u vakcinu i prezentovati našim imunološkim sistemima da budu spremni za kontakt sa bakterijom sifilisa.

Sve što radim je zapravo bazična nauka.

– A to radi čak i Bejker, koji je osvojio Nobelovu nagradu. Radimo na inovativnim idejama, što je zapravo kreativnost. Sada imamo i Translacioni institut, koji će to preuzeti – razviti vakcinu i predstaviti je imunološkom sistemu. To je i dalje prvi korak, još nismo radili imunizaciju životinja – kaže Ljubica.

Ona ističe da je privilegija raditi s Bejkerom:

– On podržava moje ideje, a zajedno dolazimo do rešenja. Imamo sastanke bar jednom mesečno, razgovaramo o mojim podacima, razmatramo “veliku sliku” projekta i kuda želimo ići. Što je najvažnije, inspiriše me da “dream big”, da sanjam velike snove i težim ka njima. Takođe, Bejker me mentorira na putu ka tome da jednog dana postanem profesor.