Novakovića mlin na reci Gradac u Valjevu postoji od 1880. godine, a posle Drugog svetskog rata opremljen je modernim mašinama i bio je najveći u zapadnoj Srbiji. Peta i šesta generacija Novakovića, posle desetogodišnjeg prekida rada, obnavljaju ga sa namerom da održe porodičnu tradiciju i sačuvaju opremu koja ima muzejsku vrednost.
Valjevac Miloš Novaković i njegov sinovac Boško potiču iz čuvene porodice vodeničara sa Graca. Pre stotinupedeset godina Milošev čukundeda Novak iz sela Belića pokrenuo je vodenični kamen. Zlatno doba sa pet kamenova koji melju žito i inovacijama, poput Peltonovih turbina i valjnih stolica bilo je 60-ih godina 20. veka. Novakovića mlin najvićim u zapadnoj Srbiji tada su učnili Milošev deda Nikola sa sinovima Vladetom i Draganom.
„Mi smo bili tradicionalna porodica koja se bavila ovim poslom još iz 19. veka, tako da je to nesvesno nama ulazilo u krv i nama je to sasvim normalno, bez obzira na to što se bavimo i drugim poslovima. Ipak, neki osećaj, da li je to ljubav, da li je to odgovornost, da li je to ne mogu da opišem, ipak nas to vraća u ovu hladnoću, promaju i ipak se najlepše osećamo na tom mestu tamo”, navodi Miloš Novaković, vodeničar iz Valjeva.
Kukuruz beli osmak i celo zrno pšenice uz jednoličan huk vode jaza na Gracu ponovo melje jedan kamen. Miloš se seća kada je proizvodnja bila mnogo veća, a mlin složeno postrojenje.
„Ovo je posebno mesto na kome smo proveli najviše vremena, a ujedno i glavno mesto sa koga se kontroliše proizvodnja brašna na jednostavan način u otvorima na mašinama ili staklićima, koji postoje na svakoj mašini ili na prorezima u tavanu. U svakom trenutku imamo jasnu sliku proizvodnje brašna”, ističe Miloš.
Tradicija je prekinuta na desetak godina posle velike poplave 2014. godine. Pre pokretanja vodeničnog kamena, Novakovići su obnovili krov.
Boško Novaković, inženjer građevinarstva iz Valjeva naglašava: „Obzirom da imamo tu neku našu stečenu odgovornost prema Gracu, mi smo se okupili, pokrenuli, zapravo, mlin potpuno nenadano. Mi smo ako ne poslednja porodica na Gracu koja ne želi da proda dedovinu, a želi meksimalno da unapredi da liči na nešto. Kada neko prođe da kaže da je sređeno, da je održavano i, najbitnije, da je nečije. Dakle, da se neko stara o tome i da ostane nekome.”
U prethodna dva veka vodeničari na Gracu Petkovići, Unkovići, Tadići, Novakovići, Filipovići i Savatijevići bili su prvi čuvari i zaštitari reke, koja slovi za jednu od najčistijih u Srbiji.
Kurir.rs/RTS