Ženska košarka je poslednjih desetak godina jedan od najtrofejnijih naših sportova.
Nacionalni tim je konstantno u prvih deset zemalja na svetu, a trenutno je u procesu stvaranje ekipe koja bi trebala da nastavi slavu zlatne generacije.
Dobar deo tih mladih devojaka koje polako ulaze u sistem rada selektorke Marine Maljković ponikao je ili prošao kroz školu Crvene zvezde.
Srbije, nažalost, odavno nema u klupskoj košarci na mapi Evrope, ali je upravo Zvezda klub koji polako vraća nadu da ćemo jednog dana igrati bitniju ulogu i gledati naše predstavnike u završnicama.
Ove sezone crveno-bele, predvođene trenerom Nemanjom Planojevićem, kao jedini predstavnik Srbije igraju sjajno u Evrokupu. Zauzele su drugo mesto u grupi sa četiri pobede u šest utakmica, pa im ove i sledeće nedelje predstoji spektakularan dvomeč protiv Galatasaraja u šesnaestini finala.
Sa kakvim ste ciljevima ušli u Evrokup?
-Nismo znali šta da očekujemo pred samo takmičenje. Imali smo ambiciju da prođemo grupu i doguramo što dalje možemo. Nismo znali kako će sve to izgledati. Do sada smo odigrali preko očekivanja. U svih šest utakmica smo bili konkurentni. Izgubili smo dve utakmice od španskog San Sebastijana, kod kuće dva razlike, u gostima šest. Dobili smo dva puta Sepsi koji je igrao Evroligu prošle godine, i ubedljivo u dve utakmice grčku ekipu Proteas.
Naredna prepreka je moćni Galatasaraj. Šta očekujete?
-Mislim da nam je Galatasaraj izazov. Zvučno je ime u sportu i verujem da će privući navijače, da ćemo napraviti spektakl.
Zvezda je miks domaćih mladih i iskusnijih igračica, kao i strankinja. Kako ste uspeli da napravite “hemiju” koja je jedan od preduslova za dobre rezultate?
-Ono što mislim da smo mi u stručnom štabu dobro uradili je da smo svima pronašli ulogu koja im odgovara. Ono što stalno ističem, mlade igračice nisu tu samo da im se da šansa, nego da imaju ulogu i da doprinose našim igrama. Što se tiče naših strankinja, ne bih se složio da su iskusne. Jedna od njih dve jeste, kanadski centar Emili Poter jeste. Za razliku od nje Medison Vilijams je došla sa koledža i pre nas imala samo jednu sezonu u Evropi, od čega je pola sezone provela u Turskoj gde je dobila otkaz, a pola u Mađarskoj gde takođe nije blistala. Ali smo negde prepoznali da može da bude to što nama treba, da može u našoj strukturi ekipe da bude veoma značajna, i to se ispostavilo kao tačno. Negde smo malo prepisali recept od muškog kluba, gde ne postoji podela na domaće i strane igrače. Takva je i kod mene trenerska filozofija, postoji podela samo na dobre i loše igrače, na one koji manje pomažu i one koji više pomažu. Uspeli smo da uklopimo strankinje. Igra nam se ne bazira na njima, već smo uspeli da ih uklopimo u tim kao bitne šrafove.
Ženska košarka je nekako u senci muške, a činjenica je da su devojke posvećene kao muškarci. Šta bi voleo da se promeni u tom smislu u Srbiji?
-Definitivno je da mediji imaju uticaj i da dosta mogu da pomognu ženskoj košarci. Razumem da čitaocima možda nije najinteresantnija priča kako je Zvezda igrala u Evrokupu. Ali mislim da devojke ove godine igraju sa toliko strasti, da to ne možete da vidite na prosečnoj utakmici muškaraca. Tu želju, tu borbenost, tu posvećenost… Verujte mi da se u mojoj ekipi devojke ponašaju profesionalnije od mnogih milionera koji se bave sportom. To je nešto što zaslužuje poštovanje. Sama utakmica kao utakmica, da budemo objektivni, nije toliko atraktivna kao kod muškaraca. Tu nema devojaka koje lete i zakucavaju, ono što publika voli da vidi. Ali možete da vidite izvanredne šutere, izvanredne dodavače, izvanredna rešenja u igri koja često ne možete da vidite u muškoj košarci. Možete da vidite strast, uzbuđenje koje se dešava kod tih devojaka. Uticaj emocija je mnogo veći nego u muškoj košarci. Na primer, igrali smo utakmicu na dva produžetka protiv Sepsija. Bila je vrlo uzbudljiva utakmica, svako je otišao kući bogat za jedno sjajno iskustvo. Ne bih da ispadne da kritikujem Evroligu, ali plašim se da idemo ka NBA. Imamo veliki broj utakmica, smanjen intenzitet, emotivno ispražnjene igrače koji u dosta utakmica imaju pristup, “hajde da odradimo”. Toga u ženskoj košarci nema.
Kakva je atmosfera na utakmicama ženske Zvezde? Može li da bude kao kod muškaraca u Evroligi?
-Nažalost, do sada nije takva kakvu bi mi voleli i želeli. Nadam se da će igre koje smo pružili do sada biti pozivnica navijačima da nas podrže u nastavku sezone. Devojke, stručni štab i klub to zaslužuju.
Šta za tebe kao trenera predstavlja činjenica da u timu imaš igračice koje su u A reprezentaciji, takođe i u mlađim reprezentativnim selekcijama?
-Kao što kažu, nađi posao koji voliš i nečeš raditi nijedan dan u životu. Definitivno, da bi ovaj posao radio uspešno na duže moraš da poseduješ neku strast. Meni su strast i zadovoljstvo u ovom poslu da vidiš da igrač sa kojim si radio dostigne neki određeni nivo. Da mu pomogneš u karijeri, da li kroz šansu ili ulogu koju mu daš, možda kroz vreme provedeno na treningu, ili kroz sate i sate razgovora u mentalnom razvoju mladog sportiste, to je nešto što i meni daje ljubav i energiju da se time bavim svaki dan. Kroz Zvezdu su uvek prolazile najtalentovanije igračice, gro igračica iz današnje reprezentacije je prošlo kroz Zvezdu i nadam se da će tako biti u budućnosti. Ivana Katanić se vratila u reprezentaciju, očekujem od nje i Aleksandre Katanić da igraju još bolje u nacionalnom timu i da postanu važan šraf. Nadam se da će im ova sezona pomoći u tome. U mlađim kategorijama imamo dosta devojaka koje su na reprezentativnim spiskovima i ja ću kao trener sve uraditi da one jednog dana takođe postanu članice A selekcije.
U domaćim okvirima ste bez premca ove sezone. Kako ocenjuješ kvalitet lige i konkurenciju? Šta bi moglo da se poboljša, kada je Prva liga Srbije u pitanju?
-Nama su u domaćim okvirima kao i svake godine ciljevi najviši, a na to nas obavezuje i ime kluba. Mislim da liga nije toliko loša kao što ima lošu reputaciju. Neke devojke koje sada igraju u njoj će biti krem evropske i svetske košarke jednog dana. Ima mnogo mladih i talentovanih igračica. Definitivno su finansije klubova ono što je problem. Nema dovoljno ulaganja u žensku košarku. Opet da se vratim na medije, što je veća vidljivost ženske košarke to je veće interesovanje i privrede i lokalnih samouprava da ulažu novac. Voleo bih da ima više novca kako bi takmičenje bilo kvalitetnije i kako bi se igračice i ekipe bolje razvijali. Ovo što je novi predsednik KSS Nebojša Čović najavio, da će posebna pažnja biti posvećena ženskoj košarci, i ono što se već dešava da smo dobili TV prenose utakmica, jeste korak u dobrom smeru i očekujem da vidim rezultate toga u budućem periodu.
Duži niz godina si u Zvezdi, no postoji interesantna priča o trenerskim počecima. Kako je sve krenulo?
-Prvo sam počeo da treniram fudbal. Roditelji nisu finansijski dobro stajali, pa me je trener izbacio sa jednog treninga pošto nisam imao za članarinu. Otac je, kada je to čuo, rekao: “Više nećeš da ideš tamo”. Drugari iz odeljenja koji su trenirali košarku pozvali su me. Otišao sam i zaljubio se u taj sport. Trenirao sam u Torlaku. Kada sam imao samo 17-18 godina moj tadašnji trener, čuveni Zoran Jakovljević Jaša me je upitao da počnem da radim kao trener. On je nešto prepoznao u meni da bih mogao da se bavim trenerskim poslom. Kao i svaki klinac u tim godinama bio sam uvređen njegovim predlogom. Međutim, kada sam razmislio doneo sam možda i najzreliju odluku u životu. Shvatio sam da u trenerskom smislu mogu da postignem mnogo više nego u igračkom. To je bilo 2001. godine. Radio sam u mlađim kategorijama po beogradskim klubovima. Onda se desilo da mlada reprezentacija Bahreina dođe u Beograd na pripreme. Svidelo im se kako vodim treninge, pa su me pozvali. Mislio sam da odem na godinu dana, ali pošto sam imao dobru sezonu ostao sam tri godine. Onda sam dobio ponudu iz Kuvajta, gde sam ostao četiri sezone. Kada sam shvatio da nemam više strasti, iako je novac bio mnogo dobar, a nekako se u to vreme poklopilo da dobijem jedno, pa drugo dete, vratio sam se u Srbiju. Posle je došla ponuda Zvezde. Rekao sam na prvu da ne želim u žensku košarku, međutim kada sam razmislio malo bolje, da je to Zvezda i da je to nešto posebno, prihvatio sam poziv. Imao sam ideju da tu budem samo godinu dana. Ali kada doživite celu tu atmosferu koja je drugačija nego u muškoj košarci, kako je neko to objasnio da su devojke zahvalnije od muškaraca na pažnji koju im posvećuješ kao trener, onda ne možete da ne zavolite svoje radno mesto. Pet godina sam radio u mlađim kategorijama kluba i ove godine sam dobio šansu da vodim prvi tim na čemu se zahvaljujem upravi kluba.
Planovi za budućnost?
-Imao sam prošle i ove godine neke ponude iz inostranstva, znatno povoljnije finansijski, ali ne želim da idem iz Srbije. Bar ne dok su mi deca mala i dok kao otac imam važnu ulogu u njihovom odrastanju. Što se mene tiče, ostao bih u Zvezdi narednih deset godina.